Anemija pogađa 30 posto stanovništva! Kako do dijagnoze ako sumnjate na ovu bolest?

11. veljače 2021. | Članci

Piše: Prof. dr. sc. Antica Duletić-Načinović, dr. med., specijalistica hematologije, Specijalna bolnica Medico


Anemija je jedna od najčešćih bolesti ili, bolje rečeno, bolesnih stanja u medicini. Može se pojaviti ili kao bolest ili, što je češće, javlja se uz brojne druge bolesti.

Definiramo je kao stanje smanjenog broja crvenih krvnih tjelešaca (eritrocita) u perifernoj krvi. Puno se češće koristi određivanje pigmenta u crvenim krvnim stanicama, hemoglobina koji služi kao glavni prenositelj kisika u krvi čija je razina u anemiji snižena.

ZAŠTO DO ANEMIJE DOLAZI?

Kod podjele anemija koristimo se, prvo, pristupom kojim se utvrđuje mehanizam koji je doveo do anemije i, drugo, morfološkim pristupom koji dijeli anemije s obzirom na veličinu eritrocita.

Kod prvog pristupa, anemija najčešće nastaje kao posljedica poremećenog (smanjenog) stvaranja eritrocita. Smanjeno stvaranje eritrocita posljedica je slabosti koštane srži da stvara eritrocite bilo da u koštanoj srži nedostaje krvotvorno tkivo ili je ono potisnuto upalnim ili tumorskim stanicama ili zbog niske razine hormona koji stimuliraju stvaranje eritrocita kao što je eritropoetin u kroničnom bubrežnom zatajenju, hormon štitnjače i androgeni. Takve anemije zovemo hipoproliferativne anemije. Smanjeno je stvaranje eritrocita obilježje i anemije zbog poremećaja u sazrijevanju. Za sazrijevanje jezgre potrebni su vitamin B12 i folna kiselina. Za sazrijevanje citoplazme, tj. za stvaranje hemoglobina koji se nalazi u citoplazmi zrelih eritrocita potrebno je željezo. Ako nema vitamina B12, folne kiseline ili željeza, razvit će se anemija.

Drugi razlog, tj. mehanizam nastanka anemije je povećano propadanje eritrocita. Eritrociti u prosjeku žive 120 dana. Život eritrocita koji je kraći od 100 dana upućuje na ubrzano propadanje ili hemolizu eritrocita te se taj oblik anemije naziva hemolitičkom anemijom. Te anemije mogu biti nasljedne (poremećaji u samom eritrocitu) i stečene uzrokovane različitim imunim faktorima ili neimunim uzrocima (hipersplenizam, različiti fizikalni, biološki i kemijski čimbenici).

Treći mehanizam nastanka anemije je povećani gubitak eritrocita. Gubitak krvi, odnosno eritrocita najčešći je uzrok anemije. Krvarenje se može očitovati kao klinički jasno krvarenje zbog traume, obilno krvarenje iz probavnog trakta te obilno ginekološko krvarenje. Krvarenje može biti tek minimalno, npr. kod raka ili polipa debelog crijeva, obilnijih mjesečnica i dr.

Kliničke tegobe pretežno ovise o brzini nastanka anemije. Anemije koje naglo nastaju pokazuju više simptoma od kroničnih jer je manje vremena za adaptaciju na anemiju. U bolesnika s blagom anemijom obično su simptomi minimalni. Tek kad je hemoglobin manji od 90 g/L, zapažaju se tipični simptomi.

KAKO DO DIJAGNOZE?

Za dijagnozu anemije potrebna je iscrpna anamneza i pregled bolesnika te dijagnostička obrada. Simptomi anemije nisu specifični pa nisu od velike pomoći u diferenciranju pojedinih tipova anemije. Oni su odraz kompenzacijskih odgovora na hipoksiju i obično nastaju i progrediraju pri smanjenu vrijednosti hemoglobina. Bolesnici navode slabost, malaksalost, pospanost, omaglice, vrtoglavice, glavobolje, zujanje u ušima te lupanje srca. Svi oni naglašavaju stalni umor koji je uzrokovan nedovoljnom količinom eritrocita zaduženih da tijelo opskrbljuju dovoljnom količinom kisika. Neki simptomi ukazuju na osnovnu bolest. Tako crna stolica (melena), epistaksa (krvarenje iz nosa), hematemeza (povraćanje krvi) ili metroragija (obilno ginekološko krvarenje) upućuju na krvarenje, a žutica i tamna mokraća na hemolizu. Mršavljenje može ukazivati na zloćudnu bolest. Parestezije šaka i stopala na manjak vitamina B12 ili folata. Maligne, reumatske i kronične upalne bolesti potiskuju aktivnost koštane srži i potiču splenomegaliju.

Laboratorijsko ispitivanje počinje pretragama krvne slike koja uključuje određivanje broja eritrocita, koncentracije hemoglobina i hematokrita, izračunavanje eritrocitnih indeksa i broja mladih eritrocita, retikulocita.

U širem smislu zbog jednostavnosti i brzine samog postupka gotovo se istodobno određuju broj leukocita, diferencijalna krvna slika (leukociti) i broj trombocita. Pregledom razmaza periferne krvi mogu se uočiti mnoge dijagnostički vrijedne promjene eritrocita koje su dostatne za dijagnozu određenih tipova anemije (npr. anemije zbog nasljednih poremećaja). Kada se dokaže anemija, utvrđuje se tip anemije na temelju morfološke podjele (drugi pristup podjele anemija): mikrocitne (mali eritrociti), normocitne (eritrociti normalne veličine) i makrocitne anemije (veliki eritrociti). Mikrocitna anemija zbog manjka željeza je veliki javnozdravstveni problem i zahtijeva dodatno objašnjenje kada je riječ o dijagnostičkom pristupu. Kod manjka željeza treba uvijek imati na umu da anemija nije bolest, nego znak kroničnog manjka željeza (kronično krvarenje, povećane potrebe, smanjen unos).

RIZIČNI ČIMBENICI ZA RAZVOJ ANEMIJE

Kao i za većinu bolesti, tako se i za pojavu anemije navode brojni rizični čimbenici. Primjerice, osobe s kroničnim bolestima podložnije su nastanku anemije. Žene nakon obilnih menstrualnih ciklusa mogu postati anemične, a trudnoća može potaknuti promjene u krvi koje rezultiraju anemijom. Normalna trudnoća dovodi do značajnih promjena u gotovo svakom organskom sustavu s ciljem prilagodbe trudnice potrebama djeteta. Tijekom trudnoće razvija se fiziološka anemija, koja je posljedica nerazmjerno većeg porasta volumena plazme u odnosu na porast mase eritrocita i koncentracije hemoglobina. Trudnice kod kojih se potvrdi koncentracija hemoglobina niža od 110 g/L zahtijeva dijagnostičku obradu. Nadalje, postoji predrasuda da su vegetarijanci i vegani češće anemični. Oni su svakako u većoj opasnosti da razviju manjak željeza zbog specifične prehrane, međutim najčešće su dobro educirani, uglavnom uzimaju suplemente ili paze da unose dovoljno željeza i vitamina B12 iz drugih izvora ako ne žele jesti meso. Nadalje, potvrđeno je da alkoholizam povećava manjak folata. Mnoge su anemije (hemoglobinopatije) nasljedne, a neki lijekovi izazivaju hemolizu. Valja naglasiti da sve kronične upalne bolesti mogu uzrokovati posljedice slične anemiji zbog manjka željeza. Nalaz koncentracije željeza u serumu nizak je u obje vrste anemije, no kod anemije zbog kronične bolesti željezo u serumu je nisko zbog poremećaja u metabolizmu željeza. U tijelu tada postoji dovoljna količina željeza, ali se ono ne može adekvatno iskoristiti. Terapija željezom u tim slučajevima može biti i štetna, potrebno je liječiti osnovnu bolest, što će dovesti do poboljšanja vrijednosti hemoglobina.

KAKO LIJEČITI ANEMIJU

Liječenje anemije ovisi o uzroku anemije. Kod sideropenične anemije potrebna je nadoknada željeza. Nju valja provoditi postupno i dovoljno dugo, optimalno tri do šest mjeseci dok se ne poprave rezerve željeza u organizmu. Za normalnu resorpciju željeza neophodno je uzimanje vitamina C pa je optimalna dnevna doza 50 do 100 mg elementarnog željeza uz 500 mg vitamina C. U slučajevima anemije uz deficit vitamina B12, folne kiseline primjenjuje se terapija vitaminom B12 i folnom kiselinom. U liječenju anemija u sklopu kroničnih bolesti potrebna je suradnja liječnika obiteljske medicine, internista, hematologa i drugih specijalista. Kod anemije kronične bolesti terapija željezom ne pomaže, već se preporučuje liječenje eritropoetinom, transfuzijama i suportivnom terapijom. Kod bolesnika s aplastičnom anemijom, anemijom zbog bolesti koštane srži, hemolitičkom anemijom, anemijom srpastih stanica i talasemijom liječenje je strogo specifično (transplantacija koštane srži, lijekovi, kemoterapija, imunosupresivna terapija i dr.) i provodi se pod kontrolom hematologa.

POGAĐA ČAK 30 POSTO STANOVNIŠTVA

Anemija je veliki globalni problem koji pogađa oko 30 posto stanovništva, a više od 50 posto njih ima za uzrok nedostatak željeza. U osoba od 15. do 44. godine sideropenična anemija jest 10 do 20 puta češća u žena nego u muškaraca. Osobito pogađa žene u reproduktivnoj dobi od kojih oko trećina ima smanjene zalihe željeza, dok ih 10 posto ima pravu anemiju. Prema istraživanju Svjetske zdravstvene organizacije, u Europi 19,3 posto djece u dobi od 6 do 59 mjeseci i 20,1 posto žena reproduktivne dobi ima anemiju, uglavnom blagu.

Vezani sadržaj