Hepatitis
Hepatitisi predstavljaju općeniti naziv za upalu jetre. Ovisno o uzročnicima, određujemo razne skupine bolesti.
Virusni hepatitisi najčešće uključuju 5 tipova bolesti, abecednim redom definirani kao A, B, C, D, E, od kojih B i C hepatitisi mogu izazvati kroničnu jetrenu bolest, cirozu jetre, zatajenje jetre i rak jetre.
Toksični hepatitisi najčešće budu izazvani prekomjernim pijenjem alkohola, rjeđe su posljedica uzimanja nekih lijekova, još rjeđe su posljedica djelovanja otrova ili toksina biološkog ili industrijskog porijekla. Autoimuni hepatitisi razvijaju se zbog neodgovarajućeg imunološkog odgovora protiv jetrenih stanica, kao primarna bolest ili sekundarno u sklopu nekog općeg imunološkog zbivanja.
Metabolički hepatitisi sa masno izmijenjenom jetrom obično su dio metaboličkog sindroma povezanog s debljinom, šećernom bolesti, hipertenzijom, povišenim masnoćama u krvi.
Nasljedni poremećaji posebno se odnose na manjak alfa 1 antitripsina. Tu spada skupina bolesti koje nazivamo bolestima nakupljanja, događaju se kod poremećenog metabolizma željeza i bakra.
Ishemični hepatitisi razvijaju se zbog poremećene prokrvljenosti jetre, obično su povezani s velikim operacijama, teškim infekcijama, transfuzijama krvi i nekim drugim teškim stanjima.
Kriptogeni hepatitisi, slabo su razjašnjeni, manje poznatog mehanizma razvoja, rijetki su.
Ovisno o vremenskom trajanju, mogu biti akutni hepatitisi, naglog nastupa, relativno kratkog trajanja, ili kronični, kada upala traje duže od 6 mjeseci.
Mogu biti simptomatskog tipa sa žutilom kože i sljepoočnica, često praćeni općim upalnim znakovima bolesti kao što su mučnina, nemoć, gubitak apetita, mukla bol u prostoru oko i ispod desnog rebranog luka gdje je anatomski smještena jetra, i mogu biti asimptomatski kada bolest ide bez vodećih kliničkih simptoma.
Jetrena se bolest nekad prezentira tek kod teških komplikacija drugih bolesti.
Kada općenito govorimo o hepatitisima, najčešće se to odnosi na virusne bolesti jetre, jer su u pravilu najčešće, a različita su porijekla i ponašanja.
C hepatitis se posebno izdvaja jer je dugog, tihog ili nijemog trajanja, ide u desecima godina prije nego bude prepoznat. Otkrije se slučajno ili jako kasno, u situaciji uznapredovale bolesti koja ugrožava život. Stoga ovu bolest još nazivamo „tihim ubojicom“. Do 1993. godine širio se zaraženom krvlju (transfuzijama), nesterilnim priborom u ovisničkoj populaciji, nesterilnim tetovažama, slučajnim ubodnim ranama inficiranim materijalom.
B i C hepatitis su javno – zdravstveni problem u svijetu i kod nas.
Bolest se potvrđuje prisutnošću virusa u krvi zaražene osobe. U sklopu planiranja liječenja, moraju se učiniti dodatni pregledi krvi, potom ultrazvučni pregled trbuha, umjesto ranije biopsije jetre sada je dostupna neinvazivna pretraga koje se zove FibroScan (procjenjuje se stupanj vezivnog oštećenja jetre).
Od 2014. postoje lijekovi koji izravno djeluju na virus. Liječenje je skraćeno na 8 – 12 tjedana, gotovo su 100 posto učinkoviti, zanemarivih ili nepostojećih nuspojava. Nedostatak im je jedino njihova skupoća.
B hepatitis se u oko 5 posto zaraženih razvija u kroničnu bolest po istom kliničkom slijedu kao i kod C hepatitisa. Prenosi se kontaktom sa zaraženom osobom, u pravilu preko zaražene krvi ili spolno. Spriječava se cijepljem. Za razliku nepostojećeg cjepiva za C hepatis, kod B hepatitisa cjepivo postoji od 1982. U Hrvatskoj je za tu bolest uvedeno cijepljenje za djecu i rizične skupine.
A hepatitis predstavlja klasičnu „zaraznu žuticu“ ili „bolest prljavih ruku“. Nakon upale i oporavka, nema nikakvih kroničnih jetrenih posljedica. Postoji cjepivo.
D hepatitis je rijedak oblik jetrene bolesti, ide uz B hepatis (jer se radi o defektnom virusu).
E hepatitis je bolest Azije, fekooralnog je prijenosa, u pravilu se prenosi zaraženom vodom.
Postoje i drugi virusni hepatitisi, rjeđi su i manjeg su kliničkog značaja te ih ovdje ne spominjemo.